Svatko od nas u nekom se trenutku susreo sa neopisivo zabavnim fenomenom pobliže nam znanim pod nazivom društvene igre.
Bilo da se radi o kartaškim smicalicama, slikovnim izazovima ili pak široko rasprostranjenim igrama na ploči, uvijek postoji ponešto za svakog pojedinca.
Svoje su igračke sposobnosti mnogi testirali na takvim igrama, a ujedno doživjeli i trijumfalni uspjeh igrajući popularnu igru „Čovječe, ne ljuti se”.
Nešto više o njenoj pozadinskoj priči i pravilima možete saznati baš ovdje te dodatno obogatiti svoju riznicu znanja.
Pozadinska priča
Gotovo svaki pojedinac se makar jednom susreo sa ovom unikatnom društvenom igrom.
No, ako baš vi spadate u onaj krug ljudi kojemu su pozadinska priča i detaljniji opis ove igre apstraktni pojmovi onda ste se zaista našli na pravom mjestu.
Čovječe, ne ljuti se inicijalno svijetlo dana ugledala je početkom 20. stoljeća, i to krajem nadasve kompleksnog viktorijanskog razdoblja koje je označilo prekretnicu u geopolitičkim odnosima cijelog svijeta.
U glavu Josefa Friedricha Schmidta tako je 1908. godine došla ideja o kreiranju unikatne igre kako bi zabavio svoje sinove (1).
Inspiraciju za svoj podvig potražio je u igraćim običajima Indije i staroj igri Pachisi koja je također funkcionirala na sličnim pretpostavkama.
Stoga je u ruke uzeo komad kartona te izrezbario malene drvene čunjeve koji su naposljetku djeci priuštili pregršt zabave.
Unatoč njegovim opetovanim nastojanjima igru nije uspio komercijalizirati sve do dolaska Prvog svjetskog rata.
U tadašnjim okolnostima ova je igra predstavljala savršenu razbibrigu te se kasnije uvukla u gotovo svako kućanstvo diljem Europe, a svoj pravi uspjeh doživjela je kroz sljedeće stoljeće s obzirom na broj prodanih primjeraka koji se popeo do vrtoglavih 70 milijuna.
Dizajn i detalji
Ova svima omiljena igra koja nas je koštala toliko živaca obogaćena je jedinstvenim, ali i ujedno prepoznatljivim dizajnom.
Svaki komplet igre „ Čovječe, ne ljuti se” u sebi sadrži posebno dizajniranu ploču za igranje, četiri seta malenih čunjeva te igraću kocku.
Svakom igraču na posebno dizajniranoj ploči pripada određena boja, a obično su to: crvena, žuta, plava i zelena.
Pri samom rubu ploče smještena su četiri polja na koje igrač odlaze svoje četiri figurice prije početka igre kako one ne bi nepotrebno zasmetale drugima ili se zagubile.
Nakon što su sve figurice pobrojane i smještene na svoje predviđeno mjesto tada se one mogu kretati na ploči u smjeru kazaljke na satu.
Važno je napomenuti kako ploča sadržava četrdeset kružnih uzoraka po kojima se prilikom igranja igraći kreću te posebnih šesnaest koje su predviđene kao odredišne točke malenih figurica koje u tom slučaju pojedinim igračima priskrbljuju pobjedu.
Nekada davno u fokusu je bila kartonska varijanta svojevrsne ploče, ali danas je tržište društvenih igara obogaćeno raznovrsnim verzijama te iste ploče koje čak uključuju drvene, plastične, papirnate pa čak i ostakljene ploče.
Slijedom toga mijenjao se i pripadajući dizajn figurica ovisno o ploči; nekada to mogu biti obične figurice bez posebnih obilježja, ali u novije vrijeme one su čak uspjele poprimiti i obličja životinja, kuglica pa čak i čašica u posebno dizajniranoj verziji namijenjenoj odraslima.
Jedini element koji je gotovo u potpunosti zadržao svoje izvorišno obilježje jest igraća kocka.
Većinom je dizajnirana u obliku nepravilnog kvadrata kako bi se lakše okretala prilikom bacanja, a razlikuje se od ponekad od ostalih kockica isključivo bojom.
Pravila igre
Sada kada znamo nešto više o samoj igri, vrijedi pažnju pokloniti i vrlo bitnim pravilima bez koje ova igra nikako ne bi mogla funkcionirati.
Prema prethodno utvrđenim pretpostavkama o funkcionalnom dizajnu, nameće se sama po sebi činjenica kako je ova igra namijenjena za minimalno dva, a maksimalno četiri igrača čiji je zadatak svoje figure provesti po igraćoj ploči dovesti ih na za to predviđena četiri polja znana kao „kućica”.
Svaki igrač potom redom uzima u ruku kockicu te ju baca kako bi dobivenim brojem „pokrenuo” svoju figuru.
Vrlo važno je ovdje napomenuti kako se figurica isključivo smije micati prema broju koji stoji na kockici.
Bilo kakvo drugo micanje može se protumačiti kao varanje i kao takvo nije poželjno iako nije strogo regulirano nikakvim vanjskim pravilima.
Ukoliko igrač bacanjem dobije šesticu, tada mu je dozvoljeno učiniti dvije stvari; ponovno bacati te staviti dodatnu figuricu na polazišnu točku.
U danom trenutku igrač može imati sve četiri figure u igri, no potrebno je pripaziti na poteze drugih igrača koji tu figuricu mogu vratiti na početak i to dolaskom na isto polje na kojem se prethodna figurica nalazi.
Pojedinog igrača također može snaći situacija kada svoju figuru neće moći micati prema pravilno uspostavljenom načinu.
To se najčešće događa prilikom bacanja prevelikog broja koji mu onemogućava ulazak u početni stupac ili kada mu protivnička figura blokira put.
Tada taj igrač preskače svoj krug te se igra nastavlja dalje u smjeru kazaljke na satu.
Također je važno napomenuti kako niti jedan igrač nikako ne može preskakati vlastite figure.
To bi mu dakako opet osiguralo nepravedno stečenu prednost i u svakom pogledu narušilo integritet trenutne igre.
Unatoč činjenici postojanja spomenutih pravila, kršenja istih ne reguliraju se nikakvim kaznenim protumjerama, već ona počivaju na verbalnim principima utvrđenim među igračima.
Igra živaca
Naposljetku je lako zaključiti kako ova igra počiva na zaista jednostavnim i pristupačnim principima.
Svatko od nas može bez problema uzeti u ruke kocku i figurice te započeti svoje putovanje do pobjede. Valja vješto navigirati pločom poštujući pri tome sva pravila kako bi se stiglo do žarko željene pobjede.
No prepreke će se na putu svakako ispriječiti i ponekad će se dogoditi baš suprotno od onoga što igra sugerira.
Stoga zadržite hladnu glavu, naučite sva pravila te spremno krenite na put oko ploče i otisnite se u nove pobjede.
autor: Mateo Belir, mag.cult
Ostavite feedback: Je li vam ovaj sadržaj bio koristan?
