Kako digitalizacija produbljuje teritorijalnu nejednakost

Priznajem, statistički podaci o razvoju internetske infrastrukture pokazuju napredak.

Prema HAKOM-ovim podacima za drugo tromjesečje 2026., u Hrvatskoj je bilo 523 888 svjetlovodnih priključaka. Istovremeno je broj priključaka na mrežama vrlo velikog kapaciteta dosegnuo 665 267, odnosno 99 517 više nego godinu ranije.

No mene više zanimaju razlike koje se kriju iza ukupnih nacionalnih pokazatelja.

Hrvatska napreduje, ali slabije naseljena područja i dalje zaostaju

Europska komisija u izvješću o stanju Digitalnog desetljeća u Hrvatskoj za 2026. navodi da je tijekom 2025. mrežama vrlo velikog kapaciteta bilo pokriveno 82,68 posto hrvatskih kućanstava. U slabije naseljenim područjima taj udio iznosio je samo 54,17 posto. Odnosno, gotovo 46 posto kućanstava u takvim područjima nije bilo pokriveno tom kategorijom mreže.

To ne znači da svi ti ljudi nemaju internet. Mogu koristiti sporiji fiksni, mobilni ili neki drugi pristup. No razlika u dostupnosti mreža vrlo velikog kapaciteta očita je.

Europska komisija upravo zato upozorava da se najveći izazovi nalaze u ruralnim, otočnim i drugim područjima u kojima operatori vjerojatno nemaju dovoljno komercijalnog interesa za ulaganja.

I sad se pitam, možemo li govoriti o jednakoj digitalnoj Hrvatskoj ako se jedno kućanstvo nalazi na optici, a drugo ostaje na znatno sporijoj vezi?

Internet postoji, ali ne uvijek ondje gdje nam je potreban

Zvuči pomalo nevjerojatno, posebno u vrijeme kada govorimo o gigabitnim brzinama i 5G mrežama, ali upravo takvo iskustvo opisao nam korisnik u svojem komentaru na jedan od naših članaka. Navodi da njegova ulica još nema optiku, premda je trebala stići 2021. godine dok susjedna je ulica ima. On, međutim, tvrdi da plaća oko 40 eura mjesečno za vezu brzine približno 20/2 Mbit/s.

Postoji pravna zaštita za građane kojima operatori ne mogu ponuditi odgovarajući priključak. HAKOM objašnjava da se od početka 2025. kroz takozvanu univerzalnu uslugu može zahtijevati pristup internetu minimalne brzine 14 Mbit/s u dolaznom i 1 Mbit/s u odlaznom smjeru, pod propisanim uvjetima.

HAKOM-ove upute predviđaju i povoljnije pakete za određene socijalno osjetljive skupine, s najvišom mjesečnom cijenom od 6,77 eura. To je važna zaštita, posebno ondje gdje komercijalna ponuda nije dostupna. No ne bih htio miješati minimalni zajamčeni pristup internetu s modernom optičkom infrastrukturom. Isto tako, pitanje nije samo koju brzinu internetska veza može ostvariti, nego može li građanin vezu pouzdano koristiti.

Posumnja li korisnik da operator ne osigurava minimalnu ugovorenu brzinu, HAKOM ga upućuje na mjerenje aplikacijom HAKOMetar, čiji se rezultati mogu upotrijebiti kao dokaz u postupku prigovora. Ako operator ne osigurava minimalnu brzinu navedenu u ugovoru, korisniku mora ponuditi odgovarajuće rješenje, uključujući raskid bez naknade za prijevremeni raskid.

Dakle, mehanizmi postoje.

Ali koliko starijih građana u udaljenim mjestima zna za njih?

I koliko njih može samostalno provesti mjerenje, napisati prigovor i pokrenuti postupak?

Napomena: tekst objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.