Dok digitalizacija u Hrvatskoj napreduje, stariji građani s mukom dolaze do vlastitih prava, a mladi iz digitalnog svijeta ne mogu izaći

Zamislite da vam za svaki korak u životu treba nečija pomoć.

Za plaćanje računa, čitanje pošte, dogovor s liječnikom ili provjeru mirovine. I ne, ne pričam o ozbiljnoj bolesti ili teškom invaliditetu, pričam o nečemu što bi u tome trebalo pomoći – digitalizaciji.

To je baš krasna riječ kojom se naši vlastodršci vole kititi kao paunovi jer, eto, mi smo napredni, mi smo moderni, mi smo u EU, mi imamo e-Građane, aplikacije, razne portale i pametna rješenja.

Samo tko će tim servisima moći pristupiti?

Dvije Hrvatske, jedan sustav

Dok ovo pišem, negdje u Slavoniji, Dalmaciji, Lici ili na nekom od naših otoka, baka od 80 godina gleda u račun za struju i ne zna kako će ga platiti jer je banka u obližnjem gradu zatvorila poslovnicu. Nema internetsko bankarstvo, nema mobitel s aplikacijom. Ima svoju mirovinu, svoj račun i svoju nemoć.

Njezin unuk, pak, negdje u Zagrebu, gleda u svoj mobitel već treći sat bez prekida. Stigle su mu tri obavijesti iz škole, dvije s treninga, jedna od raske, pet poruka u chat grupi, algoritam mu nudi na pregled još jedan super cool video, još jednu društvenu objavu.

Pitam se imaju li baka i unuk pravo na analogni život?

To vam je, ukratko, srž problema kojim ću se u idućih nekoliko tjedana baviti u našem serijalu.

Idemo sve digitalizirati

Hrvatska se, poput svake moderne države, okrenula digitalizaciji. Pa tako sustavom e-Građani danas se koristi više od 2,3 milijuna građana, dok je sredinom 2026. mobilna aplikacija mGrađani imala oko 181 000 korisnika.

Država pritom nastavlja digitalizirati matice, povezivati registre i širiti broj usluga koje se mogu obaviti bez odlaska na šalter. Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, nadležno za digitalnu transformaciju, ranije je kao cilj postavilo da do 2030. godine sve javne usluge budu dostupne u elektroničkom obliku.

EU nas potiče, političari se hvale, statistike broja korisnika digitalnih sustava rastu, brzina interneta je sve veća.

No raste li i dostupnost?

Jer dostupnost nije isto što i postojanje. Prema Eurobarometru čak 91 posto ispitanika u Hrvatskoj smatra da bi poboljšanje pristupa digitalnim alatima za sve trebalo biti jedan od glavnih prioriteta sljedećeg desetljeća.

Želio bih se odmah ograditi jer ovo nije priča protiv digitalizacije. Bilo bi stvarno besmisleno zazivati povratak u vrijeme čekanja pred šalterima s registratorom pod rukom, fotokopijama rodnih listova i potvrdom koju treba donijeti na mjesto koje tu potvrdu već ima u nekom drugom državnom uredu.

Digitalizacija nije loša, naprotiv, mnogima od nas itekako je olakšala život.

Digitalizacija postaje problem kada na neki način postane zadana, odnosno kada više nije izbor nego jedini izbor.

Ako kao država odlučimo: “Ajmo nešto digitalizirati”, a pritom zaboravimo na one koji to ne mogu pratiti, mi smo potencijalno stvorili sustav koji neke građane isključuje. Tada više nema ravnopravnosti ni jednakog pristupa javnim uslugama. A što je možda najgore, nekima usluga postaje čak manje dostupna nego prije.

S druge strane imamo mlade kojima se često oduzima prilika odmaknuti se od digitalizacije. Knjige i radne bilježnice mijenjaju tableti, sastavke piše umjetna inteligencija, informacije se razmjenjuju u grupama za dopisivanje. Jasno, puno od navedenih stvari je korisno, ali ponekad mi se čini da ih i školovanje dodatno gura u ekrane.

No ne bih želio negativno nastupati i nikako nametati svoje mišljenje. Ustvari, zato i želim uvesti pojam analognog minimuma.

Što je to analogni minimum?

Analogni minimum ne znači zagovaranje povratka na sporu administraciju, na gužve u bankama ili papirnate obrasce u tri primjerka.

Analogni minimum značio bi da svaka javna usluga mora imati i kanal kojim joj može pristupiti građanin koji nema pametni telefon, nema stabilan internet, nema digitalne vještine ili jednostavno ne želi sve svoje podatke ostavljati na internetu.

I stvarno mislim da to nije luksuz nego osnovno pravo. Isto tako, analogni minimum bi označavao mogućnost mladima da se odmaknu od digitalnog svijeta.

Dok se borimo starijima omogućiti ulazak u digitalni svijet, na drugom kraju generacijske slike imamo nešto potpuno obrnuto.

Mobitel mladima više nije samo telefon. U njemu su im prijatelji, školske grupe, fotografije, glazba, zabava, ljubavne poruke, vijesti, videozapisi, igre, društveni status, potvrda pripadanja.

Stariji čovjek strahuje da će pritisnuti pogrešnu tipku, a mladi čovjek strahuje da neće pritisnuti nijednu, da će nešto propustiti ili da neće odgovoriti na vrijeme.

Koliko je stvaran izbor ako mlad čovjek ugasi mobitel, a time istovremeno gasi velik dio vlastitoga društvenog života?

Kada obitelj postane šalter

U pripremi ovog serijala upoznao sam gospođu od 85 godina koja živi sama u jednom malom mjestu pokraj Zagreba. Njezina kći živi u Njemačkoj, a unuka u Puli. Gospođa je prije dvije godine zagubila osobnu iskaznicu. Ima staru inačicu mobilnog uređaja koji nema pristup internetu.

Nije mogla pristupiti eRedomatu, MUP-ovoj usluzi za rezervaciju termina, a da ne bi trebala čekati u redu kada dođe u postaju. Srećom, gospođa je dobrog zdravstvenog stanja pa je uspjela izdržati čekanje od 45 minuta.

Redomat je meni osobno odlična usluga, ali očito u ovom načinu rada nije dostupna svima. I ne, nije riječ o izoliranom slučaju.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2025., 46 posto osoba u dobi od 65 do 74 godine u Hrvatskoj uopće se ne koristi internetom.

U istraživanje nisu uključeni građani stariji od 74 godine, stoga samo možemo pretpostaviti da potencijalno polovica sugrađana starijih od 65 godina živi u svijetu koji im je sustav, namjerno ili nemarno, učinio manje dostupnim.

Dodatno, prema podacima Eurostata, Hrvatska je na začelju kada se gleda pristup kućanstava internetu.

Što smo htjeli, a što smo dobili?

Jeste li ikada pokušali objasniti svojoj baki kako se prijaviti na e-Građane?

Ili svom djetetu kako se isključiti iz grupe na WhatsAppu, a da ga ne proglase čudnim?

Možda je vrijeme za postavljanje pitanja.

Kome digitalizacija služi? Svima ili samo onima koji mogu pratiti?

Što radimo za one koji ne mogu? Ostavljamo li ih da ispadnu iz sustava? Ima li država pravo ikoga isključiti iz sustava zato što se ne koristi modernim tehnologijama?

Digitalizacija je super. Ali samo ako...

Napomena: tekst objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.